Ronovar,
Možeš se poslužiti uvek i jednostavnom empirijskom metodom da približno izmeriš performanse nekog hladnjaka.(zadovoljavjuća tačnost za neprofesionalnu upotrebu, pogotovo ako ga predimenzionišeš sa izvesnim stepenom sigurnosti)
Kao što ti reče Braca, ispravna orijentacija rebara hladnjaka je kada su rebra vertikalno i hladnjak se mora distancirati od podloge da bi se omogućilo ispravno opstrujavanje vazduha.
Zagrejan vazduh će se panjati na gore u svakom slučaju, ali efekat hlađenja značajno opadne kada je hladnjak donjim delom rebara "zalepljen" za podlogu.
Namontiraš ga upravo po toj preporuci na neku podlogu.
Nađeš neki od onih žičanih otpornika u metalnom kućištu, koji su predviđeni za montažu na hladnjak, namažeš ga uredno pastom i poput tranzistora stegneš približno u centar hladnjaka.
Oko otpornika napraviš "kućicu" od tankog stiropora da bi umanjio gubitke sa njega ka okolini, već da najveći mogući deo toplote bude unešen u hladnjak.
U centru sa suprotne strane napraviš kanal gde ćeš smestiti neku temperaturnu sondu, ali ne probušiš tako da stigne do otpornika (ja na primer ako mi debljina tela hladnjaka to dozvoljava, probušim poprečno rupu kroz sredinu "mesa" hladnjaka, iz kog izlaze rebra, i to odozgo da mi ne curi pasta).
Sondu treba tako smestiti da glava sonde i jedno par cm njenih žica budu "potopljeni" u telo hladnjaka (ako treba na glodalici se odradi kanal za polaganje sonde i dela žice).
Glavu sonde i taj deo njenog kabla naliješ termoprovodnom pastom.
To se radi zato da bi se maksimizovao prenos toplote na mernu sondu, a pri tom minimizovalo "curenje" iste kroz dovodne kablove.
Za takva merenja su tu u velikoj prednosti sonde čije dovodne žice su veoma tanke.
Staviš sve to lepo na neki sto na kom ćeš vršiti eksperiment (koji može potrajati koji sat) i u toj prostoriji, bar metar daleko od eksperimenta, ali obavezno na istoj visini od poda, i ne tik do zida, postaviš obični sobni termometar da bi bio svestan temperature okoline na kojoj je eksperimentalni set.
Potom napojiš otpornik iz nekog DC lab ispravljača de možeš meriti struju i napon i tako imati podatak o snazi koja je uneta u sistem.
"Nadoziraš" neku snagu, potom dugo čekaš dok temperatura hladnjaka ne prestane da raste.
Snagu postepeno povećavaš dok ne dostigneš neku maksimalnu željenu temperaturu hladnjaka (ja obično idem do 80*C), i da ti u veoma dugom periodu temertura hladnjaka ostane nepromenjena.
Poznata uneta snaga, poznata temperatura okoline, poznata temperatura hladnjaka, poznat položaj hladnjaka, i Rth se izračuna sasvim lako...
Pozz
Možeš se poslužiti uvek i jednostavnom empirijskom metodom da približno izmeriš performanse nekog hladnjaka.(zadovoljavjuća tačnost za neprofesionalnu upotrebu, pogotovo ako ga predimenzionišeš sa izvesnim stepenom sigurnosti)
Kao što ti reče Braca, ispravna orijentacija rebara hladnjaka je kada su rebra vertikalno i hladnjak se mora distancirati od podloge da bi se omogućilo ispravno opstrujavanje vazduha.
Zagrejan vazduh će se panjati na gore u svakom slučaju, ali efekat hlađenja značajno opadne kada je hladnjak donjim delom rebara "zalepljen" za podlogu.
Namontiraš ga upravo po toj preporuci na neku podlogu.
Nađeš neki od onih žičanih otpornika u metalnom kućištu, koji su predviđeni za montažu na hladnjak, namažeš ga uredno pastom i poput tranzistora stegneš približno u centar hladnjaka.
Oko otpornika napraviš "kućicu" od tankog stiropora da bi umanjio gubitke sa njega ka okolini, već da najveći mogući deo toplote bude unešen u hladnjak.
U centru sa suprotne strane napraviš kanal gde ćeš smestiti neku temperaturnu sondu, ali ne probušiš tako da stigne do otpornika (ja na primer ako mi debljina tela hladnjaka to dozvoljava, probušim poprečno rupu kroz sredinu "mesa" hladnjaka, iz kog izlaze rebra, i to odozgo da mi ne curi pasta).
Sondu treba tako smestiti da glava sonde i jedno par cm njenih žica budu "potopljeni" u telo hladnjaka (ako treba na glodalici se odradi kanal za polaganje sonde i dela žice).
Glavu sonde i taj deo njenog kabla naliješ termoprovodnom pastom.
To se radi zato da bi se maksimizovao prenos toplote na mernu sondu, a pri tom minimizovalo "curenje" iste kroz dovodne kablove.
Za takva merenja su tu u velikoj prednosti sonde čije dovodne žice su veoma tanke.
Staviš sve to lepo na neki sto na kom ćeš vršiti eksperiment (koji može potrajati koji sat) i u toj prostoriji, bar metar daleko od eksperimenta, ali obavezno na istoj visini od poda, i ne tik do zida, postaviš obični sobni termometar da bi bio svestan temperature okoline na kojoj je eksperimentalni set.
Potom napojiš otpornik iz nekog DC lab ispravljača de možeš meriti struju i napon i tako imati podatak o snazi koja je uneta u sistem.
"Nadoziraš" neku snagu, potom dugo čekaš dok temperatura hladnjaka ne prestane da raste.
Snagu postepeno povećavaš dok ne dostigneš neku maksimalnu željenu temperaturu hladnjaka (ja obično idem do 80*C), i da ti u veoma dugom periodu temertura hladnjaka ostane nepromenjena.
Poznata uneta snaga, poznata temperatura okoline, poznata temperatura hladnjaka, poznat položaj hladnjaka, i Rth se izračuna sasvim lako...
Pozz