Thread Rating:
  • 0 Vote(s) - 0 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
HHO Generator
#21
Evo sa jednog drugog sajta prepisano:

"Mala škola hemije
Published 28, January, 2010

Mala škola hemije

U 12 grama ugljenikovog izotopa C12 nalazi se 6,022 · 1023 atoma ugljenika. Ovaj broj se naziva Avogadrov broj ili Avogadrova konstanta. Italijanski naučnik Avogadro (Amadeo Avogadro, 1776-1856), tvorac molekulske teorije gasova, je ovo prvo postavio kao pretpostavku, što je kasnije dokazano eksperimentalnim metodama i tvrdi da za sve gasovite elemente važi pravilo da je broj čestica u molu elementa (mol je količina supstance koja je jednaka masi u gramima, kolika je atomska masa te supstance) jednak i da iznosi upravo koliko iznosi Avogadrov broj. Za gasove koji se nalaze u molekulskom stanju kao O2, H2, u molu se posmatra broj molekula, dok se kod plemenitih elementa posmatraju samo atomi.Kako bi to izgledalo u praksi? Ako posmatramo vodonik, koji se u prirodi nalazi u molekulskom obliku H2, njegova atomska masa je 1 odnosno 2 jer je u molekulskom stanju, pa je njegova molarna masa 2g. U jednom molu, to jest 2g, ima 6,022 · 1023 molekula H2. Istom računicom je O2 = 2 x 16g = 32g. Znači, mol molekul kiseonika ima masu od 32g.

Druga interesantna stvar u Avogadrovom zakonu je da bez obzira na atomsku masu, broj čestica, u gasovitom stanju, različitih elemenata pri istom pritisku i temperaturi ima istu zapreminu. Na 0oC i atmosferskom pritisku 101,3 kPa ima zapreminu od 22,4 dm3.

Da bi prešli na poentu cele priče moraćemo da se pozabavimo jos malo hemijom.

Elektroliza je razlaganje hemijskog jedinjenja pomoću električne energije. Za nas je interesantna elektroliza vode. Hemijska oznaka vode je H2O i sastoji se od 2 atoma vodonika i jednog atoma kiseonika. Spuštanjem inertnih elektroda u vodu i proticanje struje kroz njih uzrokovaće (uz pomoć katalizatora) razlaganje vode na vodonik i kiseonik. Iako se i vodonik i kiseonik razlažu u atomskom stanju, zbog vrlo nestabilnog stanja oni se odmah vežu u molekulski oblik H2 i O2.. Ova dva gasa su interesantna za nas i iskoristićemo ih u prethodno navedenom zakonu.

Ako uzmemo da jedan dm3 (litar) vode ima masu 1kg, računicom dobijamo da u 1kg vode imamo, na osnovu atomskih masa, 1/9 vodonika i 8/9 kiseonika posmatrano u masama. Kako smo došli do ove računice? Jedan mol vode se sastoji od 2 vodonika, čija je molarna masa 2g i jednog atoma kiseonika, čija je molarna masa 16g, sto je ukupno 18g. 2 grama vodonika su 1/9 mase molekula vode, tako da u 1kg vode imamo 111,11g vodonika i 888,89g kiseonika. Kako je jedan mol molekul vodonika 2g, u litri vode imamo 111,11 : 2 = 55,55 molova vodonika H2 i 888,89 : 32 = 27,78 molova kiseonika.O2. Ukupno imamo oko 88,3 mola gasa. Kako je jedan mol gasa 22,4 dm3 dobijamo, da na 0oC stepeni i atmosferskom pritisku 101,3 kPa, iz 1 litra vode elektrolizom dobijamo oko 1980 litara mešavine gasa O2 I H2.

Motori sa unutrašnjim sagorevanjem

Motori sa unutrašnjim sagorevanjem ili SUS motori se grubo dele na dve grupe: strujne motore i motore promenljive zapremine. Strujni motori su, uglavnom, turbinski (kao na avionima), dok su motori sa promenljivom zapreminom oni koji su nam bliži i nalaze se u svim vozilima. Zajedničko za obe vrste motora je da za svoj rad koriste fosilno gorivo (benzin, dizel, plin LPG). Sagorevanjem fosilnih goriva toplotna energija se pretvara u rad koji koristimo za pokretanje vozila. Na žalost veliki deo energije prilikom sagorevanja ostane neiskorišćen ili izgubljen, pa tako najsavremeniji motori imaju stepen iskorišćenosti oko 40%, dok veliki deo ode u toplotu i kroz auspuh nesagoreo.

Za sagorevanje fosilnog goriva potreban je kiseonik koji motori uzimaju iz vazduha. Procenat kiseonika u vazduhu je oko 20% dok je ostalo azot i u maloj meri neki drugi elementi. Nepoželjan proizvod sagorevanja je CO2 ugljen-dioksid sa izuzetno velikim toplotnim kapacitetom. Stepen korisnog dejstva bi se mogao povećati ako bi se povećala količina kiseonika u usisu motora. Ovo se do sad rešavalo turbinama (turbo motori), koje su utiskivale veću količinu vazduha u cilindre i hladnjacima (interkuler), koji hlade komprimovan vazduh iz turbine, iz razloga da što više vazduha uđe u cilindre.

Ako bismo uspeli da dodatno dovedemo kiseonik poboljšali bi karakteristike motora. Za to nam služi elektroliza. Tu se postavlja prvo pitanje:

– ako uložimo energiju u elektrolizu, kako ćemo dobiti više nego što smo uložili?

Ne koristimo energiju sagorevanja vodonika i kiseonika direktno, već koristimo kiseonik za bolje sagorevanje fosilnog goriva. Osim toga, povećana količina kiseonika pomaže da sav ugljen monoksid totalno sagori, količina goriva za istu snagu je manja pa je i količina ugljen dioksida na izduvu manja. Višak kiseonika i vodonika sagori u vodu dodajući time deo energije, pošto se na izduvu automobila dobija vodena para koja ima manji toplotni kapacitet od ugljen-dioksida i temperatura izduva je manja. Rezultati dobijeni ovom računicom kažu sledeće: manje ugljen-monoksida CO, manje ugljen-dioksida CO2, povećana snaga motora i obrtni moment, smanjena potrošnja goriva. Višak kiseonika i vodonika u auspuhu sagori u vodenu paru. Pored toga, na izduvu dobijamo i deo kiseonika. Odakle kiseonik? Ako ubrizgavamo manje goriva za isti broj obrtaja motora logično je da će deo kiseonika iz vazduha biti višak. Višestruka dobit, a uzimajućći u obzir ekologiju dobit je jos veća.

Zaključak

Ugljen dioksid CO2 koriste biljke za fotosintezu i on je u tom slučaju koristan. Problem je što se u industriji on proizvodi u ogromnim količinama a šume se sve više seku i uništavaju. Raspored energetskih nivoa ugljen-dioksida ima jednu specifičnost da pri prijemu energije (svetlost) elektron prelazi u viši energetski nivo, a vraća se preko dva energetska podnivoa i pri tom oslobađa toplotu. Na taj način se sunčeva svetlost pretvara u toplotu što dovodi do zagrevanja atmosfere. Da postoji mnogo biljaka, problem zagrevanja ne bi bio toliko ubrzan poslednjih godina.

Osim problema sa ugljen-dioksidom postoji problem i sa fosilnim gorivom, čije su količine ograničene, pa je poslednji trenutak da se okrenemo nauci i pokušamo da što bolje iskoristimo postojeća znanja.

Dipl. biolog D. S."

Jedini nedostatak HHO generatora na benzinskim i LPG motorima je proizvodnja ozona koji se talogi pri zemlji a otrovan je.
Reply
#22
Malo ću da dopunim Jevremovo korisno izlaganje.

Kada se klipnom SUS motoru (sa promenljivom zapreminom) poveća količina kiseonika, a pri tom ne poveća količina unešenog goriva, onda se menja odnos sadržaja azota prema kiseoniku.

Kod klipnih motora sa bilo kojom vrstom kompresora ispred, bio to volumetrijski nadpunjač, talasno nadpunjenje ili turbo kompresor, UVEK se srazmerno povećava unos goriva u TAČNO dimenzionisanom stehiometrijskom odnosu prema unetoj količini vazduha, gde je u normalnom sastavu vazduha sasvim poznata količina azota.
Malene kompenzacije tog odnosa se vrše u zavisnosti od nekih parametara, kao što su temperatura i opterećenje motora, bla bla , da ih ne nabrajam već, jer ih ima na desetine (mapa ubrizgavanja i paljenja se dimenzioniše na osnovu povelikog broja ulaznih parametara i suština je očuvanje poznate smeše a nezavisno od gustine vazduha, pritiska itd..)
Ovo su laička objašnjenja i za laike, pa molim mašince da ne "skaču" na mene, nego ako imaju primedbu neka napišu rad od 1000 strana koji može komplet da pokrije ovu oblast :-)

Sasvim je tačno da je produkt viša temperatura sagorevanja, manje CO2 i manje goriva, ali na žalost, značajno uvećana emisija NOx (azotovih oksida), koji su štetniji za zdravlje od CO2 i veoma uvećana sklonost ka detonacionom sagorevanju.
(Azot je inače glavni inhibitor detonacionog sagorevanja u SUS klipnim motorima)

Štetnost NOXx je (slučajno ili namerno) otkrivena (u širu javnost) kasnih sedamdesetih, upravo u trenutku kada je tada jedna od najprogresivnijih firmi tog vremena, Nissan, konstruisala motor sa dvoslojnim punjenjem i sagorevanjem ekstremno siromašne smeše.

To je bio model "Bluebird" sa tri ventila po cilindru i dvostepenom karburacijom. U zonu svećice se pomoću malenog trećeg ventila, dovodila optimalna smeša koja je služila kao prošireni izvor paljenja, a kroz veleiki usisni ventil je dovođena vrlo siromašna smeša (mnogo vazduha - malo goriva) u ostatak zapemine cilindra.
Uz izvesne probleme oko značajno više temperature sagorevanja, detonacija, oko izdržljivosti materijala i slično, tada jedna od najmoćnijih, firma Nissan, to uspešno rešava i dobija fascinantne rezultate potrošnje goriva pri datoj snazi motora.

Rezultati su u to doba, kada su automobili normalno trošili 10-15 litara benzina, sa njihovih 4-5 litara potrošnje, bili ekstemno nenad*ebivi!

Nissan Bluebird i dan danas vozi još po neko, ko ga je uspeo sačuvati od raspadanja, i odlikuje se potrošnjom goriva u bliskom rangu sa najmodernijim automobilima današnjice.

Ali, ne bi bilo zanimljivo bez nekog "ali":

Bluebird je imao veoma povećanu emisiju NOx u izduvnim gasovima, i istovremeno je bio neverovatna "pretnja" ostalim konkurentskim firmama koji su tada trošili "kao bager" :-).

U veoma kratkom roku, na svetkom nivou, dolazi do pojavljivanja gomile naučnih radova i istraživanja o štetnosti azotovih oksida po zdravlje čoveka.
I naravno ubrzano se donose zakoni o dozvoljenoj količini emisije NOx i pošinju da se šire o svetu. Prvo po najrazvijenijim zemljama, potom dalje...

Nissan, zatečen tim zakonom, ubrzano razvija konvertor za naknadnu oksidaciju azota u izduvnom sistemu, delimično rešava problem, ali "voz je već prošao"!

Azotovi oksidi su poslužili za slamanje naglog uspeha jedne moćne firme, ali istovremeno je taj zakon veoma opravdano ušao u upotrebu (pitamo se zašto baš u tom trenutku, a znalo se i ranije oko toga? :-).

Jedna od velikih opasnosti od azotovih oksida je destruktivno dejstvo na sinusnu venu srčanog mišića, i u tom istraživanju sam lično učestvovao oko neke merne opreme, u istraživanju dr Vladimira Jakovljevića, na Institutu za fiziologiju u Kragujevcu.
Istraživanja su rađena na srcu pacova i dokazano je razorno dejstvo azotovih oksida po srce.

Takođe sam devedesetih imao sopstveni i sasvim uspešan projekat oko metode korišćenja ekstremno siromašne smeše u standardnim benzinskim klipnim motorima, kao gost katedre dr Radivoja Pešića na Mašinskom fakultetu i uz nesebičnu pomoć u merenju od, sada dr, Aleksandra Davinića.
Rezultati su bili više nego odlični ali sam takođe saznao oko viška NOx koji se pojavio i u mom slučaju, za donete zakone, i potpuno sam tada odustao od tog projekta (na moju žalost)...
Sadržaj CO koji sam tada dobio sa uspešnim sagorevanjem i jednakim radom u motoru, je bio: CO= 0.35% vs CO=1.7% sa standardnim sistemom... Dakle, bila je ekstremno siromašna smeša u pitanju, i uspešno iskorišćena.

-------------------------------------------------------------------------------------------
Drugi problem manjka azota (jer se HHO gneratorom eliminiše azot iz vazduha, koji učestvuje sa oko 70% sastava vazduha) je sklonost ka detonacionom sagorevanju smeše!

Današnji motori su inicijalno podešeni na optimalnu smešu, gde je temperatura sagorevanja ne previsoka, i postignut dobar balans između emisije NOx i CO2.
Ukoliko im se unese siromašna smeša (više vazduha i manje goriva), ili više kiseonika a manje azota, umesto standardnog sagorevanja smeše (brzina prostiranja tipično 20m/sec) imamo visoku sklonost ka detonacionom sagorevanju (tipčno 200m/sec). To razorno deluje na vek motora, vršeći udare na: radilicu, čelo klipa, malu pesnicu..., osim toga vrši povećano sagorevanje ulja za mazanje i visokom tempraturom ubrzano oksidiše materijale motora, naravno i još više svega toga zbog viška kiseonika.

To jednostavno mehanički i termički ubrzano pohaba motor.

-----------------------------------------------------------
Problemi kontrole detonacionog sagorevanja su odavno poznati, naravno stručnim licima, a naravno i da se laici zalete na pričice sa "obrazovne institucije" Youtube, pri čemu imaju malo ili nimalo pravih info...

Još u Drugom svetskom ratu, na avionu Meseršmit (BF-109) je korišćen takozvani "nitro" za kratkotrajno drastično povećanje snage motora u cilju bežanja iz opasne situacije.
kao dodatak gorivu su koristili Azot suboksid  (N2O), koji sadrži 51% kiseonika (vazduh samo 21%), ali su upotrebili baš N2O isključivo zbog visokog sadržaja azota koji je inhibitor detonacija.
Gospoda su sasvim lagodno znali mnogo o tome još tada, a dodatno im nikakav problem nije  bio da ubrizgaju čist kiseonik. Proizvodili su ga lako i uspešno. No, znali su o pojavi detonacionog sagorevanja u tančine i ekstra pametno upotebili baš N2O, koji se i dan danas u iste svrhe koristi :-)

Postoje i vozila sa enormnom snagom klipnog motora, koja koriste goriva u kojima već postoji masivna količina kiseonika.
To su vozila iz takmičarske grupacije "dragster" i nekoliko klasa koristi kao gorivo nitrometan-metanol smešu.
Šta mislite čemu služi ono "nitro" iz "nitrometan"? :-)
----------------------------------------

Van svih ovih priča, a u vezi korišćenja HHO generatora na vozilima koja imaju klipne motore:

HHO generator je poznat od otkrića elektrolize, a eksperimenti na klipnim motorima sa HHO su vršeni već od najranijih klipnih motora na svetu.

Na žalost, laici misle da je se tim mali broj ljudi bavio i da imaju neku šansu da otkriju vruću vodu (čuveno objašnjenje neprijateljske naftne industrije)...

Nema nikakve filozofije oko nekih pwm, frekvencija i sličnih bla bla objašnjenja sa Youtube.
Za dobijanje HHO je sasvim dovoljna obična jednosmerna struja, malo nečeg što će kontrolisati provodnost vode (npr. natrijum bikarbonat ili možda borna kiselina) i imamo HHO gas, odnosno praskavi gas.
Što više struje uspemo da protnemo kroz vodu, u jedinici vremena, više praskavog gasa ćemo dobiti.
Za to je bitnija kontrola provodljvosti i površina radnih ploča, kao i intenzivno mešanje tečnosti zbog formiranja izolacionih mehurića oko elektroda, nego bilo kakve "tajne" frekvencije ili "tajni" PWM-ovi.

Najobičnija jednosmerna struja, "ispeglana" ili ne.

Za sada niko nije dobio više energije bilo kakvom upotrebom HHO, nego što je uložio u proizvodnju tog gasa.
Kod vozila se radi o trošenju mehaničke energije motora, u cilju proizvodnje električne energije i posredno HHO.
Bilans je nikakav i lagano se može izmeriti i dokazati na motornoj kočnici.
Sve ostalo je laž, koje iz neznanja, koje zbog zloupotrebe, koje iz pogrešnih nadri merenja ili nadri zaključaka zbog manjka informacija.

Toliko.

P.S.

Potpuno je ista stvar sa rotacionim magnetima. Dobijena toplotna energija na konkretnom grejanom objektu je manja nego energija koju potroši elektromotor koji mora okretatri magnete.
Fukove vrtlože struje, koje greju predmet, vrše potrošnju mehaničke energije na vretenu elektromotora i to se mora uzeti iz utikača jedino!


Pride što se izgubi na trenju ležajeva, aerodinamičkim otporima ventilatora motora, samog obtnog diska, cos fi motora i KKD motora.

Sve se to negde konačno ipak pretvori u toplotu, ai ne na željenom mestu, ali je konačno uzeto iz utikača :-)

Spravica je jedino zanimljiva kao metod indukcionog grejanja, mehaničkog tipa, koji u nedostatku skupe profi naprave može korisno poslužiti za odvijanje zavrtanja koje je teško odviti, a bez plamena i brzo (možda za auto mehaničare koji vrše reglažu trapa).
Reply
#23
Poledajte ovaj link:

http://www.worldometers.info/sr/

Posebno obratite pažnju na oblast "Energija" i na četvrtu stavku u toj listi.

Eto odakle nam je sve što trošimo kao energiju, a nije nuklearna...
Reply
#24
HHO generator je genijalna sprava. Ali kada se napravi kao kućna varijanta i koristi kao mini aparat za gasno varenje i tvrdo letovanje.
Reply
#25
Nemoj da te čuju Braca i Ninja, da si rekao varenje a ne zavarivanje, ispravljaj to, pre nego bude kasno SmileSmileSmile
Reply
#26
Ako je detonaciono sagorevanje onda je i buka motora veca, a sta se desava sa eko testom bolji ili losiji?
Reply
#27
Interesantna diskusija o motorima. Rado se priključujem sa par dopuna Jevremovog i Macolinog priloga.

Suština toplotnih motora je pretvaranje toplotne energije sadržane u gorivu u mehanički rad, zašta je potreban tzv. desnokretni kružni proces u kome se radna materija (gas) stalno kreće izmedju dva temperaturska nivoa, odn. izvora i ponora toplote. Termodinamika kaže da je 100-procentno pretvaranje toplote u rad ovim putem nemoguće, jer radna materija u svakom ciklusu mora deo svoje unutrašnje energije da preda nekom toplotnom ponoru (okolini).
Toplotni, odn. termodinamički stepen korisnosti je broj koji definiše koliko se od unete toplote pretvara u mehanički rad i on zavisi samo od odnosa temperatura. Najveći stepen korisnosti ima tzv. Karnoov ciklus (francuski inženjer Sadie Carnot) i njega nije moguće prevazići. Na primer, za temperaturu izvora (sagorevanje) od 1500K i ponora (okolina) od 300K, Karnoov stepen korisnosti je (1 - 300/1500) = 0,67, odn 67% i to je granica za sve cikluse koji rade izmedju tih dveju temperatura. Dizelov i Otov ciklus imaju niži teorijski stepen korisnosti od Karnoovog, dok ovaj poslednji nije ostvariv u praksi.

Najefikasnija toplotna mašina današnjice je sporohodni (80 do 130 o/min) dvotaktni Dizel motor, sa stepenom korisnosti od 55%. Takvi motori se koriste za pogon brodova i proizvodnju el. energije u stacionarnim elektranama, a trenutno najjači je 14-cilindarski Wärtsilä RT96c sa 88000kW na jednom kontejnerskom brodu. Motor ima forsiranu indukciju (punjenje cilindara vazduhom) sa 4 bar, ostvarenu turbopunjačima ABB. Količina vazduha u cilindru odgovara dvostrukoj stohiometrijskoj jer u Dizel motorima nije moguće ostvariti sagorevanje sa minimalnom količinom vazduha.
Gasne turbine za proizvodnju el. energije dostižu ovaj nivo stepena korisnosti tek uz dodatne mere iskorišćenja otpadne toplote.
Veliki četvorotaktni Dizel motori imaju stepen korisnosti do 48%, sa tendencijom blagog povećanja.
Za ilustraciju, dobra termoelektrana na ugalj ima stepen korisnosti ispod 40%, a nuklearna još manje.

Pri datoj temperaturi okoline, granica povećanja stepena korisnosti MSUS (motora sa unutrašnjim sagorevanjem) odredjena je temperaturom sagorevanja, a ova izdržljivošću materijala cilindra i klipa. Dodatno ograničenje je proizvodnja azotnih oksida (NOx), koja je direktno zavisna od max. temperature u cilindru i danas predstavlja suštinsko ograničenje za povećanje stepena korisnosti motora. Izlaz se traži u primeni tzv. Milerovog ciklusa, recirkulaciji izduvnih gasova i pasivnim merama na izduvu motora (katalizator, ubrizgavanje ureje, itd.).
Milerov ciklus se zasniva na indukciji cilindra visokim pritiskom (trenutno oko 7-8 bar) i zatvaranjem usisnog ventila znatno pre donje mrtve tačke. Dodatnom ekspanzijom u cilindru snižava se temperatura vazduha na početku hoda kompresije čak i do nule, a time i max. temperatura u cilindru, čime se smanjuje emisija NOx.
Druga mera je ubacivanje dela izduvnih gasova u cilindar (recirkulacija), čime se povećava udeo inertnih gasova (CO2, N2) u smeši i tako smanjuje max. temperatura. Većina modernih Dizel motora za vozila već koristi ovu meru, a postoje i motori koji kombinuju obe pethodne metode.

Treba još reći da danas praktično nema Dizel motora koji usisavaju vazduh - svi su opremljeni sa turbopunjačima koji koriste otpadnu energiju sadržanu u izduvnim gasovima. Medjutim, glavni efekat turbopunjenja je povećanje litarske snage motora, a ne stepena korisnosti. Na primer, Dizel motor sa stepenom nadpunjenja od 4 (pritisak na ulazu u cilindar od 4 bar) ostvaruje četiri puta veću snagu pri istom gabaritu jer je u cilindar moguće ubrizgati četiri puta više goriva.
Benzinski motori sa turbo punjenjem i direktnim ubrizgavanjem benzina u cilindar su danas glavni pravac razvoja Otovog ciklusa. Ta tehnologija je bila poznata još pre II svetskog rata i bila je primenjena na velikom broju avionskih motora visoke specifične snage, a najviše kod Nemaca (Mercedesov linijski i BMW-ov zvezdasti motor).
Benzinski automobilski motori sa direktnim ubrizgavanjem već su se po stepenu korisnosti približili odg. Dizel motorima, a sa njima dele i jednu ozbiljnu manu - emisiju čestica čađi, pa se uvodjenje filtera za čestice smatra neminovnim.
Dodatni efekat kod motora ovoga tipa za vozila je postizanje punog obrtnog momenta već na 1300 do 1500 o/min, što je važno za ubrzanje i potrošnju goriva. Inače, manje je poznato da je max. snaga automobilskog motora od značaja tek na najvećim brzinama, a njih je moguće razviti samo na nemačkim autoputevima.

O korišćenju H2 kao motorskog goriva se razmišljalo 90-tih godina. Ideja je bila da se za dobijanje H2 koriste velike noćne rezerve el. energije iz hidroelektrana u Kanadi, pri čemu bi se dobijeni H2 u gasnom stanju velikim tankerima transportovao u Evropu. Računalo se sa pritiskom od nekih 700 bar u tankovima, a za to su potrebni posebni kompresori, po mogućnosti bez podmazivanja. Saradjivao sam na jednom takvom projektu, ali zbog nedostatka interesovanja od strane velikih naftaških firmi nije se daleko odmaklo.
Tada sam se uverio koliko je praskavi gas opasan jer je došlo do (neobjašnjivog) samopaljenja u cevi za evakuaciju gasa iz kompresora (mešavina H2, N2 i vazduha u cevi), pri čemu je udarni talas "lansirao" zaštitnu kapu na izlazu iz cevi. U krugu fabrike je nismo našli, a na svu sreću niko iz obližnjeg sela (par stotina metara dalje) nije prijavio nikakav incident.

Pozdrav
Reply
#28
Auuu,
Mnogo je bre opasan ovaj forum - nije ovde samo elektronika prisutna !

Prvo Jevrem, pa Macola a sad i Braca ...

Pa ima li ljudi, nešto što vi ne znate ? - SVAKA VAMA ČAST !!

Veliki pozdrav
Reply
#29
Super je sto imamo ljude koji znaju i hoce podjelliti znanje...moje znanje HHO eektronike je nikakvo...cisto informativno sto sam procitao na internetu...i sad da nema ovog foruma...krenuo bi ja da ustedim 40% i da napravim savrseni HHO generator..potrosio bih puno vremena novaca i experimentiranja i na kraju bi zakljucio ono sto ste mi tu rekli...da je dobiveno ulozeno jednako ili jos manje od jednakoga...tako da steta sto taj hho nije jos se rodio jedan tesla da kaze energija je svuda oko nas samo je treba znati iskoristiti...pa sad h2o je energija pa je preko hidroelektrana iskoristavamo..jos da i vodik dobijemo na nekvi nacin da je jeftina proizvodnja vodika bilo bi savrseno...ko znaSmile

Na jednom video snimci na youtube sam vidio da jedan link sa 12V 1A..1,2A dobija ogromne mjehure vodika...vjerojatno je to samo mit..jer koliko sam procitao na netu treba ogromna amperaza...jer kako se kaze...amperaza tjera snagu (tj kreira vodik) a voltaza kruzi izmedju razliek potencijala (od tocke A do tocke B ili kako mi to kazemo u elektrotehnici od plus pola do minus pola).

Zahvaljujem se svima da detaljnom opisu...naucio sam nesto korisno...a da je taj HHO tako laki vjerojatno bi vec imali umjesto elektricnih automobila vodikove automobile...zamisli sipas u tank 1litar vode i vozis se 100km đabeBig Grin
Reply
#30
Ronovar,
Nadam se da ti neće smetati off topic u vidu malo nekih zanimljivosti oko vodonika ili hidrogena, sve jedno.

Po obrascu koji je uspostavio Albert Ajnštajn, E=m x c^2, to bi bila količina energije koju sadrži jedinica mase bilo koje materije.
To pak znači da se ista količina energije krije u: kilogramu vode, kafe, kilogramu živog bića, kilogramu uranujuma, etc...
Radi se o strahovitoj količini energije i dovoljno je upotrebiti obrazac za samo jedan kilogram materije, pa da se vidi koliki se broj dobija. Veličina broja zastrašuje!
Ukoliko bi se jedno ljudsko biće moglo, sa svojih tipičnih i prosečnih 80Kg, aktivirati tako da svaki njegov kilogram može pretvoriti svoju energiju u na primer toplotnu, a po tom obrascu, moglo bi svojim telom razvaliti neki kontinent!

Čovečanstvo je do sada uspelo da da izazove najveće pretvaranje energije ikad, pomoću procesa koji se zove nuklearna fuzija.
Radi se o spajanju dva vodonikova atoma u jedan helijumov, pri čemu se oslobađa užasno velika količina energije.
Smatra se da zvezde funkcionišu upravo na taj način, jer postoje dovoljno čvrsti dokazi spektralne analize svetla.
I naravno naše Sunce od koga dobijamo (ili smo nekad dobili) većinu svih energetskih izvora na planeti, osim nuklearnih i nekih hemijskih, gde se koriste elementi iz sastava zemljine kore.
U principu sva fosilna goriva su posledica energije kojom je Sunce obasjalo zemlju, nahranilo biljke, posredno i životinje, od kojih su se fosilizovala današnja fosilna goriva.
Radi se o deponiji koja je se taložila par milijardi godina, a uspeli smo da je skoro potpuno potraćimo za ciglih dva veka...
Takođe i ostali potencijali poput: hidroenergije, energije vetra, talasa, potiču isto od Sunca, i tu je jedini izuzetak energija plime i oseke koja je "pokradena" od našeg prvog kosmičkog suseda, satelita Meseca.

No da se vratimo na nuklearnu fuziju.

Prvi uspešan fuzioni reaktor je ostvaren, čini mi se, 1950. godine od strane bivše SSSR, takozvani Tokamak reaktor.
U njemu je uspešno isprovocirana nuklearna fuzija koja je tajala enormno kratak vremenski interval i radila sa vrlo malo materije.
Ne sećam se više podatka, ali mi se čini da je proces trajao nešto reda 400uS svega.

I posle eto skoro čitav vek istraživanja, jer fuzija je kao proces teoretski zamišljena već oko 1920. godine, čovečanstvo taj proces još uvek nije uspelo kontrolisati na takav način da ne bude ekstemno eksplozivan ili razoran.
Kod nuklearne fisije je se uspelo oko toga, te danas imamo nuklearne reaktore za proizvodnju električne energije ili grejanje, a gde je proces kontrolisan u smislu dimenzionisanja energije koja će se osloboditi u nekom vremenskom intervalu.

Na žalost, nuklearnu fuziju za sada umemo jedino da pokrenemo u vidu termonuklearne eksplozije, mikroskopske ili gigantske, sve jedno, ali nikako sa kontrolom vremena reakcije.

Svima je na neki način poznata ta pojava kao eksplozija termonuklearne bombe.

1961. godine je i izvedena najsnažnija termonuklearna proba ikad, od strane bivše SSSR, na poligonu Novaja Zemja.
Na Youtube postoji video zapis o tome pod nazivom "Car bomba".
Početno je planirano da eksplozija bude snage 100 Megatona, međutim, tvorci su se u poslednji čas predomislili i prepolovili joj snagu, jer su se uplašili da ne naprave neki ozbiljan poremećaj na planetarnom nivou.
Eksplozija je izvedena snagom od procenjenih 57 Megatona i bila je odgovor na prethodnu USA probu od 25 Megatona.

Posle Car bombe, niko se više nije usuđivao da vrši tako snažne nuklearne probe.

Van ove priče, malom broju ljudi je poznato da je do sada na planeti izvršeno oko 2070 potvrđenih nuklearnih eksplozija, u vidu nuklearnih proba raznih država.
U najvećem broju slučajeva su pretežno bile snažnije od onih bačenih na Hirošimu i Nagasaki!
O tome se može pogledati Time Laps prezentacija koja je doktorat jednog naučnika japanskog porekla, a doktorat je čini mi se napravljen u Holandiji.
Evo linka koji će vas preneraziti, i ujedno obavestiti o tome šta je se sve činilo ovoj planeti, i gde. Jer najveća masa ljudi je skoro ubeđena da su se dogodile samo Hirošima i Nagasaki, i možda još nekoliko proba tu i tamo...
Retko ko je svestan cifre od 2070 komada!
Poređenja radi, proba Car bombe je ekvivalent od približno 2850 Hirošima u jednom trenutku !!!
Evo linka:
https://www.youtube.com/watch?v=LLCF7vPanrY
-------------------------------------------------------

U običnom klogramu vode je mnogo vodonika, i kada bi uspeli nekako da iskontrolišemo nuklearnu fuziju, taj jedan kilogram vode bi mogao obezbediti sve enrgetske potrebe jedne prosečne porodice za vreme trajanja njihovih života.
Možda je ta procena veoma gruba, ali se ne nalazi predaleko od istine.

Nadam se da će se naš član Papak priključiti na ovu temu i reći po koju korisnu reč, jer sve pomenuto, njemu kao nuklearnom hemičaru je usko profesionalna zona.

Takođe se nadam da od njega možemo dobiti korisne podatke o količinama energije koje se troše na elektrolizu i količinama koje se mogu dobiti od na primer HHO i nuklearne fuzije i slično.
Korisnih podataka neće škoditi, pošto je inače tema takve prirode i zahteva prave informacije da neko ne bi zalutao u promašaje.

Inače, već mnogo vremena se na hiljade najeminentnijih naučnika sveta bore da dobiju tzv. hladnu fuziju, tj. kontrolisan termonuklearni proces. Za sada neuspešno...


Pozz

P.S.

Papak, prozivam te da se malo aktiviraš jer imaš šta da kažeš o ovome...
Reply
#31
Zaukava se tema, neka i treba !
Voleo bih čuti, a i izgleda da će biti i od koga mišljenje o sledećom :

Hladna fuzija:
http://quanthomme.free.fr/jlnlabs/cfr/index.htm
http://jlnlabs.online.fr/cfr/


Pozz
Reply
#32
Citat:
"Inače, već mnogo vremena se na hiljade najeminentnijih naučnika sveta bore da dobiju tzv. hladnu fuziju, tj. kontrolisan termonuklearni proces. Za sada neuspešno..."

Da su uspeli, niko ne bi trošio ništa drugo na ovom belom svetu :-)
Bilo bi rešeno sve, baš sve, od grejanja, preko automobilskih pogona, do kosmičkih pogona.
Bilo bi: sipaš litar-dva vode i voziš se ceo život...

Nije problem ni investicija (jer ima ko ih ima neograničeno) ni gabariti (jer se na okeanu mogu napraviti ogromne pokretne strukture).
Problem je što još uvek ne znamo dovoljno...
Reply
#33
Evo da se ja malo nasalim u vezi HHO generatora a ima i nesto tu istine i logike (nadam se):

- najjednostavnije je uzeti dugu metalnu šipku zabiti je u nekvo jezero...i kada grmi udari grom ili munja u tu šipku..dobiš besplatnu energiju i elektorlizu i samo osmisliti kako izvaditi vodik iz te vode..jer je ogroman napon i amperaza u munji...jest malo luda ideja...ali dobis peripetium mobileBig Grin ne ulozis nista a dobis vodikBig Grin
Reply
#34
Pa i tu postoji problem.

Sa energijom većine domaćih gromova ne možeš pošteno skuvati kafu, a sa energijom najstrašnijih gromova na planeti tek možda oko 50 porcija pasulja možeš skuvati.

Radi se o neverovatnoj snazi (što je istina), ali u veoma kratkom vremenskom intervalu, a energija je P x t.

Jedna ringla od 1KW snage, za sat vremena potroši 1KWh energije. Ako bi se ta količina energije spakovala u sekundu vremena, dobila bi se snaga od 3.600.000W ili 3.6MW.

E sad vidi šta možeš uraditi sa 1KWh energije.

Gromovi prosečno traju od 50-1000uS.

Nego da se malo pozabavimo energijama koju potroše automobili.

Uzmimo jedan sasvim moderan automobil, na primer veoma moderan turbo-dizel sa potrošnjom od na primer 5 litara dizel goriva pri snazi od 50KW, pri brzini od 100Km/h, gde će auto preći tačno 100Km.

Sa procentom iskorišćenja od modernih 40%, na vratilo motora ide tih 40% i to je deklarisana snaga od naših pomenutih 50KW na osovini.
Pri tom se u okolni prostor baca ostalih 60% pretežno u vidu toplote na hladnjaku i izduvnom sistemu.

Bilans je sledeći: 50KW= 40%, 75KW=60%
Zbirno se od tih 5 litara goriva proizvede 150KW snage u trajanju od jedan sat. To je 150KWh energije.

Termoakumulaciona peć snage 6KW može besprekidno zagrevati oko 70 kvadratnih metara stana u trajanju od 25h (i to da se skuvaš jer bi besprekidno radila sa svih 6KW), sa tom količinom energije koju prosečan auto (i to manji auto) potroši na primer na relaciji od 100Km pri 100Km/h.

Eto toliko o energetskoj potrošnji automobila...

Kad bismo mogli taj višak toplote uz put u nešto uhvatiti i akumulirati, imali bi smo grejanja na pretek :-)

Ništa lakše, vučemo rezervoar vode koju grejemo hladnjakom i izduvom, potom koristimo vruću vodu kad se vratimo nazad :-)

P.S. Čini mi se da sam nešto nehotično ze*nuo u računanju, ali post je orijentacione prirode pa se nemojte vezivati za cifre precizno.

Radi se o grešci 125KWh umesto 150KWh i radu TA peći u trajanju od 20.8h.

U svakom slučaju je jasno o kojim se redovima veličina radi...
Reply
#35
Moram pomenuti, - a sve gledam da ne skrećemo puno sa teme.

Jako puno energije se nalazi u jonosferi, napon prema zemlji je od 180 do 400KV.
Jonosfera i zemlja čine praktično jedan veliki kondenzator nabijen ogromnom količinom neiscrpne energije.
Kada dielektrik (vazduh) popusti, dolazi do kratkotrajnih pražnjenja prema zemlji (gromovi).

Ako bi tu energiju ukrotili, eto neiscrpnih izvora. Postoje teorije koje govore da su na vrhovima piramida postojale
"manje piramide" od čistog zlata i da piramide ustavi i nisu bile grobnice ( Egipćani su ih posle dosta vremena u to pertvorili)
već su ih neke ranije ali mnogo naprednije civilizacije koristile upravo kao "energetske transformatore" koji su crpeli naboj iz jonosfere.

**********************

Postoji mnogo stvari u prirodi koje postoje iako ih covek ne vidi. Tesla ih je jednostavno shvatio.
I sasvim je moguce uloziti recimo 1W, i dobiti vise. Ali to vise ne dolazi direktno iz ulozenog wata , vec ulozena energija pobudjuje neki proces ili energiju iz prirode koja da kazemo postoji od kad i Vaseljena, i to "vise wati" dolazi upravo odatle. Zato to i nije doslovno Perpetum mobile, ali zar je to vazno - bitno je dati taj 1 W, i dobiti vise energije.

Jedan primer za ovo je i toranj na Long Ajlendu, toranj se pobudjivao nekom ulozenom VF strujom, a energija je dolazila iz jonosfere gde je potencijal oko 400 KV u odnosu na zemlju. - Pitanje je dali je ovo onda pertetum mobile ??

Postoji jos puno "energetskih okena" oko nas ( Zero Energy itd ...), e sad neko ce pre ili kasnije naci nacin da preuzme te energije i upotrebi ih. I to nisu nikakva krsenja osnovnih zakona fizike, vec se savrseno uklapaju u neke od zakona koje covecanstvo danas poznaje. A jednog dana cemo ipak morati da izvrsimo "upgrade" tih nasih zakona kada te energije budu ukrocene.

Pozz
Reply
#36
Prenosim deo teksta (autor Dr Branislav Glavatović)
o fenomenima koji se javljaju prilikom udara groma.
==========================================================

Atmosfersko električno polje
Atmosfera predstavlja umjereno električno provodljivu sredinu, što omogućuje električni tok
kroz vazduh zbog posljedica jonizacije vazduha. Naime, zemljina kora i unutrašnjost, kao što
smo već konstatovali, sadrže radioaktivne elemente (pretežno Uran i Torijum). Beta♣ i gama
zračenje koje biva emitovano iz tla raspadom radioaktivnih elemenata, vrše jonizovanje prvih
nekoliko metara vazduha iznad tla. Gas radon (Rn), koji predstavlja jedan od produkata raspada
Urana 238, može postići i veće visine – do nekoliko stotina metara iznad tla, prije no što daljim
raspadom pređe u Polonijum (Po), emitovanjem alfa♦ čestice. Iz tih razloga, Radon predstavlja
glavni izvor jonizacije vazduha u sloju od nekoliko stotina metara pri tlu, na prostoru
kontinenata.

Drugi značajan izvor jonizacije vazduha je kosmičko zračenje, sa maksimumom na oko 15
kilometara visine. Solarno X-zračenje i ultravioletno zračenje su osnovni izvori jonizacije iznad
60 km visine, sa aktivnošću koja zavisi od doba dana, sezone, stepena sunčeve aktivnosti i
geografske širine. Tokom ekstremno intenzivne sunčeve aktivnosti, protoni sunčevog vjetra
mogu značajno povećati proizvodnju jona u jonosferi.

Grmljavinske oluje se ponašaju kao ogromne prirodne baterije koje su vezane sa veoma dobro
električno provodnom jonosferom sjedne i Zemljom, s druge strane, preko znatno slabije
električno provodljive - niske i visoke atmosfere. Stalni, pasivni električni tok ká Zemlji, van
olujnih regiona, predstavlja dio globalnog elektrinog kola (slika 78). U uslovima lijepog
vremena, daleko od olujnih regiona, može se registrovati struja u kretanju od jonosfere prema
Zemlji. Između jonosfere i tla stalno postoji razlika u potencijalu od čitavih 200 do 500 hiljada
Volti, pri čemu se Zemlja manifestuje kao negativni pol. Pasivna struja između jonosfere i tla
vrlo je ujednačenog intenziteta sa visinom - od oko 100 Volti po dužnom metru, koja tokom
lijepog vremena ima prosječni intenzitet od oko 1.000 Ampera na cijeloj Zemlji.
Oluje predstavljaju glavni izvor elektromagnetske energije u donjim djelovima atmosfere i osnovni su pokretač
globalnog električnogpolja. Tipična grmljavinska oluja, kao što smo to već pominjali, stvara se u turbulentnim oblacima
tipa kumulo-nimbusa, sa snažnim uzlaznim i silaznim cirkulisanjem vazdušnih masa, čestica leda i kiše. Na Zemlji je
stalno aktivno oko 2.000 grmljavinskih oluja, a njihov lokalni maksimum nastaje u popodnevnim
i ranim večernjim časovima (oko 18 časova UTC) kada su velike kontinentalne površi Afrike i
južne Amerike izložene dejstvu Sunca, te usljed stvorene turbulencije zagrijanih vazdušnih masa,
na tim prostorima nastaje veliki broj oluja.

Kada lokalno naelektrisanje u atmosferi dostigne vrijednost od 400 kV/m, može nastati
električno pražnjenje iz atmosfere, odnosno oblaka ká tlu ili ká drugom oblaku. Pražnjenje ká tlu
obično nosi negatiovno naelektrisanje (elektrone) sa donjih djelova oblaka i oni tako
predstavljaju dio električnog kola. Svako električno pražnjenje ka tlu sastoji se od više brzih
parcijalnih pražnjenja, a ukupno električno pražnjenje obično traje 1/3 sekunde i naziva se
munjom. Svakom udaru groma prethodi svijetli front, koji stvara negativno naelektrisani, dobro
električno provodan kanal - između oblaka i tla, okarakterisan koronom svjetlosti, koji je širok
oko jedan metar. Kada se primarni front groma približi na oko 5 do 50 metara od tla, pozitivno
naelektrisanje sa tla se izdiže u susret negativnom naelektrisanju groma, stvarajući povratni
električni udar, koji se zatim kreće naviše – kroz već stvoreni jonizovani kanal. Na taj način je
negativno naelektrisanje uzemljeno ka tlu. Povratni udar predstavlja uzlazno kretanje sjajnog
talasa brzinom od oko 20 % od brzine svjetlosti, sa ogromnom strujom, jačine između 10 i 100
hiljada ampera, a koja traje samo nekoliko mikrosekundi.

Svjetlosni efekat kod munje stvara se kada se molekuli vazduha na putu električnog pražnjenja
zagrju na oko 10 hiljada stepeni Celzijusa. Udar groma stvara i akustički šok koji se čuje kao
grmljavina, sa dominantnom frekvencijom od 100 Herca. Jonizovani kanal formiran gromom i
snažan električni tok kroz njega, manifestuju se kao velika radio-antena koja emituje snažne
elektromagnetske talase, pretežno na frekvencijama ispod 100 kHz, stvarajući snažne radiosmetnje
u tom frekventnom području.
Reply
#37
Ja gledam energiju kao audio pojačalo...ulaz mu stavis 1Vpp a na izlaz dobis 30Vpp znači pojačao se signal...tj slabu energiju na ulazu smo pojačali 30 puta.

Zato sam i pitao dali je moguce sa MOSFET ili bilo kojim elektornskom komponentom da mu das na ulaz npr 12V/1A a na izlazu da se dobi npr 12V/2A dakle dupla amperaza.
Reply
#38
Ronovar, druže moj ...

Kada to audio pojačalo bude na izlazu dalo bilo kakav pojačan napon, a da nije priključeno na mrežu 220V 50Hz (Odakle crpi energiju za izlaz ka zvučnicima)
onda ima smisla to što si rekao.

Pozz
Reply
#39
može,impulsno, tj u idealnoj situaciji pola impulsa. u idealnoj situaciji tih 12V/2A (recimo 0,1sec) trajalo bi upola kraće od početnih 12V/1A(0,2sec).
.
audio pojačalo ti nije neka referenca,a i njegovo iskorišćenje je u najboljoj opciji oko 90%(d klasa),dakle minimum 10% se baca.
Bože,daj svakome pameti - ni mene ne zaboravi...
Reply
#40
Ali ni impulsno tu puno ne vredi jer je bilans snage opet isti, odnosno umanjen za KKD.
Lepo je Macola objasnio bilans snage na primeru groma.

Više od KKD (za sada više u teoriji, sa nekim VRLO mršavim praktičnim rezultatima) dobija se samo kada uložena
energija pobudjuje neki prirodni izvor neiscrpne energije, odakle se uzima energija.
Praktično i linkovi koje sam ja postavio o hladnoj fuziji, govore o takvom pristupu.

////////////////////////

Još malo o očuvanje energije Smile

Napravio Mujo mašinu, zvao Hasu na prezentaciju.
Gledaj Haso ubacim celog bika u mašinu i na drugoj strani ispadaju gotove kobasice !
Gleda Hasa, čudi se i pita Muju.
A jeli majke ti, može li obratno - da ubaciš kobasicu a da izadje bik ?

E moj Haso, to je samo tvoj ćale uspeo !

Pozz
Reply


Forum Jump:


Users browsing this thread: 1 Guest(s)